Spontan proces emotivnog i fizičkog zbližavanja s osobom prema kojoj gajite romantična osjećanja, takav da, zapravo, ne možete precizno da odredite dan u kojem je nešto zvanično počelo, može da se nazove početak ljubavi.

Obično, i prije prvog poljupca postoji platonska ljubav ili obostrana privlačnost, a nakon njega, suzdržavanje od obavezivanja zvaničnim statusom veze – koji sačinjen od raznih očekivanja, vrši agresivan pritisak na osjetljive strukture nježnog i krhkog procesa razvoja ljubavi. To je odnos u kom se djeluje onako kako srce nalaže i u kom svaki racionalan potez, može imati katastrofalne posljedice.

Tu je naglašena iznimna potreba obe strane da ona suprotna bude svojevoljno tu, da je srećna i da joj je lijepo, pa makar dok je ljubav u povoju, dok je čista, mirisna, bezgrešna, osjetljiva, mala a velika, kao novorodjenče. To je jedini znak da je ona prisutna. To je jedini znak da volite čisto, i da vam je ljubav uzvraćena.

Ako su dvoje dovoljno hrabri da slušaju samo svoje srce, postaju ljubavnici! Oni postaju rijetki sretnici koji su iskusili snagu ljubavi i uživali u njoj.

Status njihove veze, koji mi posmatrači uočavamo, teško je, uopšte, opisati društvenim mjerilima i kriterijumima. On je prirodniji od društva u kom žive, a ni nauka ga još ne uspijeva objasniti.

Nažalost, dovoljno je da se jedno od dvoje prikloni strahu, i racionalnost narednih poteza će definisati (ne)ljubav.

Strahu? Da, strahu.

Strahovi, inače, uništavaju živote, a strah od ljubavi, uništava ljubav. On je stvorio nesrećne ljubavi.

Kako?

Strah je stanje koje nagovještava da se nalazimo u opasnosti. Da je ljubav opasna, govori nam osjećaj koji nas tjera da se od ljubavi zaštitimo onog momenta kada prepoznamo sopstvenu slabost i popustljivost pred osobom koja u nama ljubav budi. Nesvjesni sopstvene slabosti, ta osoba prema kojoj gajimo ljubav postaje nam i prijetnja. Tako postajemo ljubavni oksimoroni, ljubav doživljavamo i kao sreću i kao nesreću, a takva ljubav nas tjera da od nje pobjegnemo i da u njoj ostanemo. Pobjegnemo li, uništili smo ljubav. Ostanemo li, uništićemo onaj dio ljubavi kojeg se najviše plašimo. Onaj najsnažniji. Iz samoodbrane.

Kada bismo samo malo bolje pogledali, malo dublje zašli, primjetili bismo da je najveći muški strah, strah od pokoravanja ljubavi i privlačnosti koju osjeća prema svojoj seksualno dominantnoj partnerki, i to zbog prirode pola kojem pripada. Primjetili bismo da je to strah od gubitka dominacije, simbola muškosti, dakle, strah od gubitka muškosti. Zbog ovog straha, muškarac se odriče ljubavi, ali ne i žena.

Najveći ženski strah, je strah od neuzvraćene ljubavi, ili adekvatno pružene ljubavi, one u kojoj će osjećati da je njena ženstvenost vrijedna muškog obožavanja i pokoravanja. Zbog tog straha ona je u stanju svog partnera lišiti svega, pa i sebe, prije nego što postane žrtva neuzvraćene ljubavi, onog koji se odrekao ljubavi.

U onoj mjeri u kojoj strahovi vladaju u našim ljubavnim životima, u toj mjeri smo daleko od nje. Zašto? Zato što smo kukavice koje ne umiju da se suoče sa sopstvenim strahovima. Zato što smo kukavice i ne smijemo da rizikujemo. Zato što srcem vole samo hrabri, ne plašeći se gubitaka a kukavice ostaju vječno razapete negdje između svojih snova, želja i potreba, i fobija od ljubavi.

Advertisements