Činilo mi se da nisam mogla da razumijem klaustrofobiju ni strahove koji je uzrokuju. 

Nije mi imalo smisla plašiti se neke male materijalne spoljašnjosti jer sve dok mogu posmatrati sebe s unutrašnje strane svoga tijela znam da nema skučenijeg i opasnijeg prostora od ovog fizičkog obličja u koje smo spakovani. Iz tog mjesta živi nikako ne možemo pobjeći kad krene po zlu, za njega smo prikovani i spram njega je sve dovoljno široko i bezbjedno. 

A panični su napadi upravo klaustrofobija od zatvorenosti u sopstvenom tijelu od kojeg se pobjeći ne može onda kad nas ono svojim treperenjem, hipersenzitivnošću i čulnošću plaši – a to sam stanje i više nego dobro poznavala. 

Opisaću ga kao vrhunac narušenog integriteta i slobode duše i ličnosti onih ljudi koji sebe posmatraju odvojeno od svog materijalnog zdanja i to njihovim tijelom koje prijeti da im uzdrma svijet nekom svojom slabošću na emocionalne stimulanse prouzrokovane čulnim hipersenzibilnim upijačima spoljašnjosti. A ova je spoznaja toliko frustrirajuća da kroz preplitanje zastrašivanja, strahove i strahovanja od skorog kraja oduzima smisao životu svaki put kada tijelo upozorava da će se možda obrušiti svim svojim disbalansima na ove zarobljenike njihove percepcije nejedinstva njihovog duhovnog i materijalnog bića. I gdje svakim tjelesnim obrušavanjem otpočinje još jedan novi isti ciklus sličnih unutrašnjih senzacija koje uvlače u začarani krug kom se izlaz ne nazire.

Tolika introvertnost koncentrisana iznutara na amplitudu kucajućeg srca među plućima – ušima duše – u dužem roku pogubna je. Jer čovjek sve više sebe vidi kao nematerijalno biće u nekom neposlušnom tijelu i sve više želi napustiti taj mesnati, krvožilni, organoliki kavez čije ćelije u paralelnoj dimenziji prožima duh željan slobode od svih racionalnih i materijalnih granica. I željan slobode od strahova, smrtnosti, neizvjesnosti i krajeva za koje se ne zna kada će doći.

Zato vas lažu kada vam kažu da panični napadi nisu opasni po vaše tijelo i fizičko zdravlje. Oni možda ne remete rad srca i ne oštećuju vaskularni sistem, ali u dužem roku oštećuju ravnotežu emotivnih pulsacija koje stvaraju unutrašnju sliku našeg doživljaja svijeta gradeći neprijateljski stav duše prema tijelu i otpora tijela prema životu.. i koja braneći se od ropstva tom istom tijelu može da stvori onaj razlog uz pomoć kojeg će ga se konačno moći i osloboditi. A to tijesno tijelo može postati neprijatelj svakom slobodnom duhu pokoravajući ga, u konačnici, svojoj smrtnosti. Dokazujući, na ovaj način, svoju važnost. 

A ovo je zastrašujuća spoznaja i još strašnije mjesto za unutrašnji život.

Pa ipak, drugačije od spoja ovog dvojca ne možemo postojati. Barem ne u ovom materijalnom obliku i u ovom životu. Zato je izgraditi drugarski odnos i razumijevanje između ova dva paralelna bića jedno od najvažnijih životnih prijateljstava. Zarobljenost u malom prostoru je prirodno ljudsko i životno stanje iz kog se ne mora bježati. Iako ga uvijek ne vidimo kao takvo. To što ne uočavamo granice svemiru ne znači da je on velik. Znači samo da nam još uvijek nije postao tijesan da bismo se u njemu osjećali klaustrofobično. A sve postaje tijesno kada mu se spoznajom približimo i kada mu skoro dotičemo ili prevazilazimo granice. Zato onda kada nam fizički tjelesni svijet postaje tako tijesan i zastrašujući, treba znati da to samo naš duh pokušava preći preko fizički ucrtanih granica i osloboditi se ove vrste kratkovidosti. Disati i živjeti slobodno. A toga se ne treba plašiti. Naprotiv. U tome treba uživati. 

Zato naučiti voljeti opipljivost, uživati u mogućnostima duše da dodirom ili govorom komunicira prema nekim drugim nijemim bićima u nekim drugim fizičkim zdanjima, oslobađajući je dar od Boga. A vidjeti dalje od materijalnog svijeta i njegovati nematerijalnu dimenziju sebe svim mogućim tjelesnim čulima suština je svakog učenja, vjerovanja i ljepote postojanja. A granice ovome stoje samo u našim umovima.

Advertisements