Možda su fenomen i možda ne mogu da se objasne, ali sve vrste ljubavi mogu kulturno da se premjere vodeći se prostom matematičkom logikom.

Npr: Lakoća vaše zamjenjivosti u životima onih kojima biste trebali nešto značiti, obrnuto je proporcionalna snazi njihove ljubavi prema vama.
Prostije rečeno, što vas je lakše zamijeniti drugom odgovarajućom osobom (djelimično ili potpuno), toliko ste manje voljeni. I obratno.

Samo nezamjenjivost vašeg postojanja u nečijem životu je ekvivalent ljubavi, dok je stopa vaše zamjenjivosti obrnuto proporcionalna njenoj snazi. 

To se jasno vidi na primjeru majčinske ljubavi. Najvjerovatnije da smo jedino majci potpuno nezamjenjivi, a i ona nama. Zato je majka jedna i jedina, a dijete majci svako posebno.

I nekako, nema tu više puno filozofije.


Kad se nešto voli voli se
 jer je jedinstveno toliko da je neponovljivo i ma koji omjer dobrog i lošeg činio tu jedinstvenost ona je po svojoj specifičnosti onome ko ju kao takvu doživljava, direktno proporcionalna ljubavi koju prema njoj gaji.


A sve ostalo… 

Sve ostalo je otužna disproporcionalna laž, stvarana po nekim željenim uzorima na ljubav. Ta je laž nužno obogaćena podupiračima i zakrpama kojekakvih rupa nastalih nedostatkom spontanih, ljubavlju pobuđenih procesa, bolnija i mizernija od osjećaja bespomoćnosti koji se skriva iza straha od urušljivosti, propadljivosti i lažnosti te iste tužne, obične i zamjenjive priče.

Advertisements