Jutro je.
Ako izuzmemo ono buđenje noćas da popije malo vodice, i to što se tri puta promeškoljila i nervozno zacvilila koji trenutak, može se reći da je spavala cijelu noć. Ja nisam, ali okej sam. „Super mama“ može sve. Samo sam jednom ustajala, a to je i više nego dobro. Pardon, dva puta. Treći put sam se taman pridigla, no smirila se. To ne računam pod „ustajanje“. Bila sam samo jednom nogom na podu. Eh, da, jednom sam morala i u toalet. Inače ne bih zbog sebe ustala, nema sile, ali bilo me baš pritjeralo. Probudila sam se četiri puta „na poziv“ i još dva puta da je pokrijem i plus tri puta, uz trzanje, oslušnula diše li. Svakako nikako ne spavam. Od osmog mjeseca trudnoće. Mislim, nije da se tješim, al u suštini, važno je ležati. Tijelo se može odmarati i dok leži, zar ne? Nikola Tesla je spavao svega šest sati noću cio život, pa mogu valjda i ja neko vrijeme. Zbog bebe. Majka sam. Majkica. Majkice to rade i tako treba i mora biti.
Drugi put sam pokušala probuditi tatu. Po običaju, pravio se da ne čuje. Za ne povjerovati da neko može da spava „tako čvrsto“ kraj bučne bebe, ali on može. Ne mrda. Ma, ni makac. Inače mu smeta da se glasno govori dok drijema, a sad, uz dreku bebe koja probija zvučne zidove, čovjek u oblačku iznad svoje glave skakuće po rajaskim vrtovima i nebeskim svodovima sve s krilima na leđima. Kao anđelak. Kakav spokoj. Prosto ti dođe da ga poljubiš u čelo i izazoveš mu onaj drijemni osmjehčić zadovoljstva, koji se blago razvlači u jednu stranu. Duboki, duboki delta talasi. Kofol.
Ustaj..idi ti sad, umorna sam! Nema odgovora. Kao spava, pa ne čuje.. nit bebu, koja već budi komšiluk, nit mene.
Jedna gomila nečeg nepomično leži ispod jorgana, skamenjeno kao žrtva pred medvjedom, u strahu od narednog koraka ove pomahnitale zvijeri. Pokušavam se staviti u njegov položaj i zamisliti koliko čvrsto steže kapke da ih ne bi slučajno otvorio i ugledao mene kako se, razrogačeno, nadvijam nad njim, hvatavši ga budnog. Pokušavam zamisliti tu osobu unutra, koja se skriva iza svojih kapaka i govori sebi – izdrži, kontroliši kapke da ne trepere, provaliće da si budan, izdrži, proći će i ovo će proći. Ne diše. Ne diše čovjek. Jer ako, slučajno, pokaže ikakve znake života moraće, ne daj Bože, da ustane. Bolje se praviti mrtav. Pa dokle god je potrebno. Što da se hvata u koštac sa zvijeri, važno je preživjeti. I to je, na kraju krajeva, herojski.
E nećeš mene majčin sine – mislim se ljutito. Znam šta radiš – ne dam se prevariti. Znao si praviti, sad ustaj – zaključujem histerično.
Hej. Heeeej. Ajd sad ti. Ustajjj… – drmam ga ko razjareni medvjed šapom svoju ljudsku žrtvu, koja se spasiti može jedino promišljenošću. Ljulja se gomila obješena 3G silom o krevet u „bezživotnoj“ gomili tijela mog muža najvećeg i najuvjerljivijeg glumca ikad, a posebno kad treba, samo, prespojiti trenutak između moje odlučnosti da ga uposlim jednako kao sebe i moje eksplozivnosti u kojoj nervozno shvatam da ću više vremena i živaca uštediti ako, brzinski, uradim sve sama. Zna mudrov tačno gdje sam slaba, da sam kao tempriana bomba i svjesno igra na tu kartu. Ako se bude opirao dovoljno dugo, četiri, pet sekundi, neću više moći slušati dječiji plač, utišaću je kako bih i samu sebe što prije strpala u krevet. A „Tihi“ će nastaviti s mirom da spava, pregrmivši još jednu noć tog mukotrpnog posla oko podizanja beba, od kojih se ne da oka sklopit.
Ajde sad tiiii .. Ne odustajem lako.
A?? Mrrr?… Brrr?… Šta kažešš… mljac…mnjahhh…
Kao spava. Kao ne može da se razbudi. Kao povukla sam ga iz tolikih dubina da, evo, čovjek ne može da se snađe. Pojma nema gdje se nalazi. Beba (?!), koja beba(?!), bračni krevet (?!), oženjen (?!). Ko je ova žena? To nisam ja. Ja nisam ja. Koja je ovo dimenzija? Jel stvarnost stvarnost ili je stvarnost java ili je san java ili je java san. Kakvo bunilo. Uvjerljivije čak i od pravog bunila.
Koji si ti glumac, mislim se nervozno. U pozorište te treba strpati. Bata Živojinovć da ti pozavidi. Ustajem. Ma nosi se, lijepo. Sama ću. Ni ne trebaš mi. Šta ćeš mi. – sama sebi gunđam među ušima smirujući otkucaje srca kako bebče ne bi osjetilo da je majka nervozna. Nije dijete krivo i ne smije da ispašta.

Umoran je, znate, pa se trudi odmoriti. Dok imate malu bebu, najviše se isplati biti umoran, osim ako niste majka. Ako ste majka, onda vam se misliti na umor nikako ne isplati jer ćete biti trostruko više umorni čim shvatite da, u stvari, nema nikog da vas odmjeni i da , uz sav umor, vi još imate toliko toga izgurati do prvog sledećeg odmora. Nema se vremena razmišljati o umoru. Idemo dalje..
A i ko bi…?
Gle slatkoće…

Guuu… beeeee. Vidi taj bezzubi osmjeh. Vidi te ljepote. Hvala ti Bože što si me načinio majkom. Neizmjerno sam srećna. Moja je duša puna ovog djeteta. Hvala ti sto puta. Hvala i tebi, mrcino jedna glumačka ( pogledam ga dok se sprema na posao) na nečemu…čemu god. Znaš ti čemu. Na ovome što držim u rukama. Marš, volim te, šta ću…konju jedan.

…. nastaviće se

Advertisements