tumblr_ma0v6qAtzp1rosre5o1_500

To su bile godine kada ni sam Bog nije znao šta želi od mene, a kamo ja.
Godine najvećih suprotnosti, apsurda, životne energije i inspiracije objedinjenih u jednoj ličnosti.
Godine viška samopouzdanja, a manjka samosvjesti. Velikih ambicija, a malih postignuća. Krupnog ega i krhkog znanja prejakih da trpe savjete, a preslabih za samostalnost. Sigurna u svoje izbore, a prijemčiva za tuđe ideje. Čvrstog stava, a slabe pozadine. Snažnih emocija i gomile bezosjećajnosti.

To su bile lude godine bezrazložne sreće, „razložne“ tuge i obrnuto.
Godine očekivanja, nadanja, vjere u dobro, u ljubav i ljude i godine mojih najdubljih razočarenja.

Bilo je tu i potrebe za prilagođavanjem okolini, želje za prihvatanjem od strane iste. Bilo je i onih koji su me željeli mijenjati, i onih zbog kojih sam se željela promjeniti. Bilo je i dana kada sam željela biti po svačijem ukusu, a i trenutaka kada sam željela biti samo svoja i ničija i ravnodušna i drugačija, ali i svačija i gluplja i pametnija i ljepša i ružnija i u tom dobu su, priznaću vam, ostali najživlji i najdepresivniji periodi mog života.

Zamislitie čitavu jednu raspričanu, raspjevanu i rasplesanu simpatično neusklađenu, divlje rasplamsalu, od prirode sačinjenu gomilicu čudnovate ljudske smjese duha i materije, radoznalog i živahnog karaktera, duge kose, tamnog tena i braon očiju, vragolasto smjele, diskretno buntovne, istinski rokerske duše zavedene ludilom turbofolka i snagom mini suknje, utopljene u sladunjave emotivne zaplete i bolne rasplete sa pogrešnim i ispravnim ( il može biti i jedno i drugo ?) suprotnim polom, opijene mladalački hormonskim ludilom, nošene nekontrolisanom erotikom i strašću za životom, spakovanu u socijalizovano, besprekorno izdanje po društveno-prihvatljivoj mjeri.
Četristo pedeset pet razigranih života živjelo je u toj, s vana, tišini i umiralo u tjeskobi dozvoljenih granica ličnog unutrašnjeg prostora jedne, mladalački raskalašene i, u najboljoj namjeri, pristojno vaspitane studentkinje, ćerke, sestre, drugarice, djevojke, slučajnog prolaznika. Četristo pedeset pet željnih života gubilo je dah po dah sa svakim novim danom, zarobljeno u tjesnom kavezu stegnutim silom ko zna čijih očekivanja. Četristo pedeset pet  životnih snaga kopnilo je boreći se sa sopstvenom prirodom. Četristo pedeset pet hektolitara suza isplakano je u, prosto rečeno, jednoj neizbježnoj konfuziji sukoba potreba, želja, očekivanja, moranja, htjenja, davanja, razumijevanja, nerazumijevanja, trebanja, netrebanja…i postepenog odrastanja i prerastanja djetinjstva, koji se susreću baš u dvadesetim. E to se zove borba sa samim sobom. To se zove „borba s vjetrenjačama“. To se zove „u startu izgubljena bitka“, jer se protiv prirode sebe zalud boriti, a istovremeno i najvažnija pobjeda, jer u njoj čovjek pobjeđuje sebe sebi da bi postao svoj.
Zato dvadesete pamtim kao godine velikih bitki sa samom sobom, godine sticanja velikih životnih iskustava i godine velikih „otkrovenja“.

Tridesete su godine oslobođenja. Godine oslobođene mladosti iz društveno-roditeljskog gnijezda i njegove ideje o svemu šta je ta mladost trebala da bude. Zato, živjele tridesete i njihova „Ja“ i hvala dvadesetim na živopisnom sadržaju. Nikada ih neću zaboraviti i uvijek će biti moja najveća inspiracija.

I na kraju, ako se još uvijek slamate u unutrašnjim nemirima vašeg jedinog bića, reći ću vam nešto važno – nije glupo stršiti van okvira, raspustiti se i nastojati ne ugušiti se u sopstvenoj haotičnosti neuskladjene vam prirode s društvom, ma kako to vama samima smiješno izgledalo! Glupo je, jedino, postojati, a ne biti ono što jesi.
U tome leže svi ključevi sreće.

Srećno vam..
i hvala na čitanju.

Advertisements