rsSedamnaest godina te nisam vidjela. Evo i sjećanja su počela da blijede, ne mogu im ništa. I ne znaš koliko se ustvari bojim da će sve što sam imala s tobom na par riječi da se svede. Nedostaješ mi.
Kako da ti objasnim. Navikla sam da nisi tu i da živim uporedo život kakav me je zapao i da gorko otplačem po neku turu svaki put kad proživim buru koja bi s tobom bila obični povjetarac. Nisam imala tu sreću da ti godinama gledam oči, sjednem ti u krilo, poljubim ti lice milo i budem ti dijete. Već ti po ko zna koji put palim svijeću i pitam neku silu veću – Ima li te oče moj, tajko moj, dušo moja… tu negdje između svjetova? Osjetiš li sav moj bol? Treperiš li uz moju tugu? Da l’ ti duša jeca sama u nemoći zaključana ili te je samo prekrila tama i više zauvijek nigdje ne postojiš? Osjetiš li ćerku svoju mezimicu, onu tvoju laficu, pjevačicu, ponos i klikerašicu i brbljivicu malu kad gubi dah i osjeća strah od života? Kad tiho pati i vene jer ne može da se sjeti kako se leti. Jer je suviše mlada bila kad joj je život otkinuo krila. Osjetiš li kad sve prijeti da je slomi i kad joj se zlo sprema, kad nisi tu da se uz tvoju snagu svije, koliko pati što te nema?
Što te nema…

Uh…
Nedostaješ mi.

Imao si još toliko toga za reći, pokazati i uraditi. Još toliko znanja, misli i ideja. Toliko đaka za izvesti na pravi put i toliko volje, snage i srca za sve. A onda je sve odjednom prestalo da živi i diše u tebi, a u meni probudilo tišinu. Eh, kad bi čovjek samo mogao zanti u kom će danu nestati pa da kaže makar neku oproštajnu riječ. Neku koja bi značenjem nastavila teć, ma koliko bolno bilo.
Sjećam se, rekao si: „Ćeri, ako ja umrem…“. Prekinula sam te. Kako to misliš umreš? Ne možeš ti da umreš. Pa ne umiru ljudi mladi tako lako, moj tajko. Ne umiru roditelji djeci kada su im najpotrebniji. Ne može to da se desi. Pa nije to fer. Ma nemoj da me ostavljaš, nisam ja spremna na to. Moli te tvoja ćer.

Eh, i još da mi išta misli čita i da me neka sila pita, možda bi me i poštedila svega i ostavila mi njega. Da me gleda kako rastem, kako se mijenjam, kako jačam, kako snevam i živim onako kako je sve trebalo ići. Da mi je samo bilo tvoja bezbrižna biti, iza tvojih se leđa skriti svaki put kad se okome one sile zele da mi poljuljaju tle, da me obeshrabe, da me obezvrijede i slome. Da mi je samo bilo da me se klone, da se zamjere ocu mome. Da ih otac mrko gleda, da im prijeti, da me ne da. Da ne moram i s njima da se kosim i sve sama na sebi nosim.

A nije mi lako bilo. Imam ja majčino krilo, i sve nježne riječi i svu ljubav ovog svijeta koju majka može dati. Ali tebe ništa ne može da vrati. Nježna je majka i krhka već biva. Bez tebe je i vremenom postala siva. Kao da nema volje u njoj, kao da je sama sebi postala sjena, kao da je s tvojim bićem u njoj umrla žena. I od svega ostala majka da čuva i pazi, dok god u njoj života ima, onda kad život počne da gazi tvoju ćerku i tvog sina.

Eh, koliko si mi puta trebao. Da sjedimo vikendom uveče, rješavamo neke zadatke, da zbijamo šale i smišljamo planove. Realne i nerealne. Da damo budućnosti smisao kroz maštu i stvarnost, da savladamo realnost i učinimo od nje šta nam je volja. Koliko si mi trebao da mi ulijevaš snagu onda kad sam na pragu i nadomak uspjehu. Koliko si mi nedostajao na svim porodičnim okupljanjima, na školskim hodnicima, na svom dijelu kauča dok drijemaš pred tv programom.
Mi smo bili tim. Imali smo planove. U tim su planovima moji snovi ostali da leže i ničemu ne teže bez tebe. U tim planovima ostala je nada, da ću jednog dana krenuti tvojim putem i otkrivati zakone prirode i univerzuma. U tim planovima ostalo je ono što nas tako veže, da mi bude još teže sve ono što nismo zajedno proživjeli. Ostalo je…Oprosti mi. Ja nisam mogla bez tebe.
Postala sam nešto sasvim drugo, ni blizu našem svijetu, a zaklela se sebi samoj da ću zauvijek sačuvati ono najvažnije čemu si me učio. Da ću uvijek i pod svaku cijenu biti čovjek i da se nikada neću prepustiti prosjeku. I jesam. I neću.
Ponosna sam što sam tvoja ćerka, hvala ti što si bio divan otac šesnaest i po godina i hvala ti što dio tebe imam u sebi zauvijek.

Voli te tvoja „ćeli-pa-ćeli šmizla“ ćerka.

Advertisements