Pretending_by_ThErEaLDoLLyFrikkaMa ne razmećite se ničim, molim vas! Ne razmećite se ni sa čim, a posebno ničim. Znam ja da vas trendovi 21 vijeka uče da ste jedinstveni i posebni baš takvi kakvi jeste, da je važno da ste zadovoljni sobom, uspješni, da imate partnera, sex, novac, moć i šta sve ne, ali vi ste baš sve pogrešno shvatili. Vi ste shvatili da je samoživost suština, materijalno veličina, uskogruđe vrlina, samoljublje snaga, da ljubav nije važna, da su laž i manipulacija vaša jedina poželjna prezentacija i da sva ta zabluda i neznanje u kojim živite, nisu vaš problem. Vi ste shvatili da je u redu izgledati a ne biti, govoriti a ne misliti, željeti a ne osjetiti. Da je ljudski htjeti a ne voljeti, uzimati a ne trebati, jesti a ne osjećati glad. Vi ste shvatili da ste toliko bitni da su čak i vaše mane vrijednije od tuđih vrlina. Da je vaše biće nečim bolje, Bogu važnije i da se dobar dio svijeta zavrtio baš oko vas. Ma vi ste baš sve pogrešno shvatili i od obuzetosti samodivljenjem koju nazivate ljubav prema sebi jedino niste shvatili da, još uvijek, baš ništa niste shvatili.

I čemu uopšte govoriti  da je živjeti razgolićen pred svojim „ja“ najugodnije mjesto za život i ono jedino u kojem možete upoznati, zavoljeti i sačuvati sebe i da su emocije važne jer su svom duhu fiziološka potreba, kada postoji čitav jedan paralelni svijet obmane i samoobmane u kojem mnogi žele da žive, jer svoj sopstveni, baš nikako, ne mogu da podnesu … niti dostojanstveno iznesu.

Sve razumijem.
Ali zato, poštedite me, molim vas. Poštedite me svoje nebrige o vama samima.
Poštedite me vaše nadmenosti i zasljepljenosti svojom bezrazložnom instant ego veličinom dok hodam ulicama zajedničkog nam grada. Hoću s mirom da uživam u svojim mislima. Poštedite me vaših načičkanih izgubljenih, zanemarenih duša koje se bahato protežu kroz domen mojih skromnih opažanja u vrijeme u koje razgovaram sa samom sobom i samo želim proći. Ne ometajte mi pogled u ništa i u prazno. Poštedite me strčanja vaših kompleksa, nerazriješenih konflikta, neizliječenih trauma. Poštedite me vaše skučenosti, zasljepljenosti, površnosti i neukosti i ne pokušavajte me uplesti u te vaše sisteme vrijednosti i navesti da vam povjerujem da ste, bez lika i djela, dostojni naddivljenja. Ne umišljajte da ste me, mojim fizičkim prisustvom u vašem okruženju, uvukli u svoj svijet sopstvenog nepostojanja okorelog u neznanju i ne osjećanju, sve dok živi moj mali svijet misli, svijesti i emocija. Ne zagledajte mi se u oči vašim pomoćnim licem, ne galamite mi tuđa mišljenja, ne hučite mi pod maskama i ne krasite mi se lažima, ja uz pomoć njih bolje vidim sve ono što niste nego to što biste željeli da vidim. Ne umotavajte se neistinom džaba, moj odgovor je uvijek tišina jer ja, prosto, nisam jedna od vas.