AAEAAQAAAAAAAAcXAAAAJDQ4YjA3NmE5LWMxOWMtNGJhMy1hM2I5LWFlNTI2NWE1OGRmOQDok se vjeruje da je emacipacija žena sa dvadesetim vijekom i politički izjednačenim pravima polova skoro pa završen proces, ženska se ličnost i dalje, u 21 vijeku, razvija u okvirima autoritarnog društva u kakvom živimo. Tokom autoritarnog (ili prividno slobodnog) odrastanja odgoj pretstavlja osnovni instrument putem kojeg se sprovodi formiranje ličnosti žene koja bi trebalo da bude u skladu sa autoritarnim društvenim očekivanjima. Onim očekivanjima u kojim osnovna ideja polazi od pretpostavke da je svijet stvoren da služi muškarcima i da im je dat na upravljanje. Podjela polova te nametanje izrazito ženskastih obilježja djevojčicama (od igračaka i odijevanja pa sve do ponašanja, shvatanja i stavova) te time i svrstavanje u pripadajuću polnu skupinu, je jedan od načina kojim se putem učenja kopiranjem tokom psihološke identifikacije sa ženskim polom, prosječnoj djevojčici nameće i uloga koju će tokom života trebati odigrati. Uloga u kojoj neće biti baš previše prostora za sve one snove kojima je težila dok još nije bila svjesna jasnih razgraničenja između polova i dok je u njoj živio samo čovjek sa mislima, željama, idejama. Dok je u njoj živio bespolni duh običnog ljudskog bića. Iluzija slobode pruža joj se sve dok ne stasa u zrelu žensku priliku koja počinje samostalno da razmišlja i koja prijeti da postane svoja. Tada će i svi preostali slobodni prostori životnog elana tek procvjetalog djevojčurka, težiti pod pritiskom da se sužavaju, a uporedo s njima i da se urušavaju snovi razigrane djevojčice koji su nastajali onda kada nije mogla ni naslutiti da za nju postoje drugačiji planovi. Tada će se svi mogući duhovi prošlosti, naslijeđa, kulture življenja, shvatanja, očekivanja; sve religije, morali, kodeksi i pravila ponašanja nečujno, a snažno, udružiti protv nje. Tada se okovi postavljaju na njene misli i želje, a elementi sputavanja i izvođenja na „pravi put“ sprovode agresivno kroz indirektno usmjeravanje, pod parolom – „zna se gdje je ženi mjesto“. Tradicionalna uloga žene po kojoj treba da se uda, rađa i vodi domaćinstvo, uz novostečenu – po kojoj je dijelom emancipovana i gdje treba da se zaposli i zaradi novac, se nameće kao obavezna i jedina ispravna dok predrasude i dvostruki standardi guše svaki pokušaj odstupanja od očekivanog, nipodoštavajući joj percepciju, svijest o sebi i sopstvenim željama uticajem porodičnog i društvenog autoriteta, sve dok ne popusti pod pritiskom i ne prihvati poželjnu verziju nametnute stvarnosti.
Tako joj se, na sve načine, pokušava oduzeti sloboda življenja u sopstvenoj realnosti, što govori u prilog jednoj od najlicemjernijih pojava društva današnjice – slobodi žena!
Ona je fizički slobodnija nego ikada, ali njeno mentalno ropstvo prevazilazi sve granice.
Ona se zove ravnopravnom, ali je bolje da ćuti. Ona se pita, ali ne odlučuje. Ona se školuje, ali je najbolje da ne upravlja. Ona napreduje, ali ako ima mušku podršku. Ona radi, ali ne može i da se umara. Ona zarađuje, ali njen novac ima manju vrijednost. Ona glasa, ali za nekog od ponuđenih muškaraca. Ona može sve što želi, ali od onog što bi trebalo. Bira svoj put, ali onakav kakav se očekuje. Smije da razmišlja, ali onako kako je „ispravno“. Smije da voli, ali je poželjno samo jednom. U suprotnom, s malo pretjerivanja, biće posramljena, osuđena, ismijana i odbačena na najsuroviji način. U najmanju ruku – neprihvaćena.

I dok one hrabrije uspješno odolijevaju pritisku i kritikama, ja se pitam zašto mi uopšte živimo u takvom društvu? Da li sve moramo da budemo hrabre i buntovne kako bismo bile slobodne ili nam to pravo, prosto, pripada po rođenju? Ko se, uopšte, usuđuje da nam ga oduzme?

Nemojte me pogrešno razumjeti, ja cijnim sve one sjajne muškarce koji su dovoljno snažni da svoj put ne grade mentalnim nasiljem nad ženskom populacijom i kojima to nije potrebno. Sve one koji su dovoljno dobri da žena svojom voljom bira njihovo društvo, pa i za čitav život. One kojima nikada nije palo na pamet da ona to mora i treba da želi.
Ja ne cijenim onu kolektivnu mušku svijest koja se gore pomenutom ideologijom formira, a ćutanjem podržava. Jer, iako autoritarno društvo utiče i na svijest muškaraca te je kreira po svom modelu, ono je muškom rodu daleko ugodnije za život jer ga tretira kao najviši autoritet u društvu.

Stoga, moram da naglasim da je baš to trenutak u kom nepravda nad ženskim rodom postaje i više nego očigledna, u kom emancipacija žena u 21 vijeku dobija nedovršenu konotaciju, feminizam, nažalost, dobija smisao, a seksizam i mizoginija potvrđuju svoje egzistiranje uprkos savremenom teoretskom poimanju jednakosti među polovima. I baš to je trenutak u kom se može primjetiti da je sloboda ličnosti, zapravo, stanje duha čija je autentičnost  ženama oduzeta vaspitanjem i da je baš to stvorilo nesrećne žene.

Rađaju se kao jedno da bi postajale drugo, noseći u sebi niz nerazriješenih konflikata između želja i moranja, snova i očekivanja, urođenog i isforsiranog, prirodnog i stečenog, koji se međusobnim suprotstavljanjem, kasnije, projektuju kao hronično nezadovoljstvo, nedostatak sreće i životne radosti.  Profesionalno se teško ostvaruju, za svaki poduhvat ulažu mnogo više snage i skoro pa uvijek njihova sudbina, negdje, ovisi o nekom predstavniku muškog roda – bio on njen otac, brat, suprug, šef, predsjednik države. U ljubavnim vezama su češće nesrećne i neshvaćene. Logično, jer u njih ulaze kao izmjenjena ličnost, koja naslojavanjem raznih nametnutih identiteta sve veći problem ima da razumije i samu sebe.

Ako želite da razumijete žene, moraćete prvo da shvatite da su one iznutra sve osim onoga kako ih društvo oblikuje izvana. Moraćete da shvatite kakvo se nasilje sprovodi nad njima od prvog dana njihovog života čak i onda kada je fizičko nasilje, koje se u naprednim društvima smatra gnusnim činom, iskorjenjeno. Moraćete da shvatite koliko boli kada, potajno, ni tri ćerke „ne vrijede“ kao jedan sin ma koliko svaka ponaosob bila sposobnija od njega. Moraćete da shvatite da se nad njima sprovodi mentalna prisila koja ih navodi da je samo jedan put ispravan i koja ih kroji po onoj mjeri koja pristaje zamislima društva u kakvom živimo. Moraćete da shvatite da one žive dvostruke živote i tiho pate što im je oduzeto pravo da budu ono što jesu i da budu slobodne.
Ako želite da volite ženu i da vam iskrena ljubav od nje bude uzvraćena, moraćete da shvatite da ona i za čitavog svog vijeka čeka da bude otkrivena i voljena baš takva kakva je rođena da bude, a ne takva kakva je morala biti. Ako volite ženu, moraćete prestati biti nasilnik i dozvoliti joj da ispliva iz mentalnog ropstva i bude ono što jeste. Moraćete da otvorite svoj um, a i srce, i zavolite sve ono što strši izvan kalupa lutke iz izloga u koji su je ugurali i uloge savršene žene i majke, koja pod pritiskom teži da se raspadne na komade pucajući po rubovima očaja. Moraćete, i ako to niste, na trenutak postati žena i osjetiti teret koji one nose. Kako ovaj današnji tako i vjekovima unazad.

Stoga, moraćete da shvatite da nisu one toliko komplikovane koliko su njihove najvažnije životne želje, isprepletene mrežom najsnažnijih osjećanja, složene negdje na dnu duše i skrivene poput najveće intime. Komplikovani su načini kojima ona pokušava da se laže, da izbjegne taj potisnuti dio sebe, da ga baci u zaborav, sakrije u nevremenu, a možda i za čitavu vječnost. Komplikovani su pokušaji da zanemari njegovo postojanje, ne osjeti mu težinu i živi uporedo s njim. Da posloži stvarnost i da joj da drugi smisao. Komplikovana su nastojanja da se, pod prisilom, shvati kao „pogrešnu“, da se „popravi“ i odrekne najiskrenijeg dijela sebe. Da se prilagodi ulozi koja joj se nameće. Da preboli sopstvenu sebe i da se prevaziđe za cio život, kako bi bila prihvaćena društvu u kom živi. Komplikovane su težnje da se uskladi sa očekivanjima, ispuni sve zahtjeve, fizički posluži svojoj biološkoj svrsi i makar za to, od svega, bude priznata. Komplikovani su putevi kojima se ona vodi, u ma kom pravcu, koji bi joj dali makar prividnu sliku sreće i blagostanja, onakvih kakvim se nadala dok je još čista srca i bez sumnje, vjerovala u svoje želje. Komplikovan je njen život sa sobom a odvojen od same sebe.

Ako želite da shvatite žene, moraćete da cijenite hrabrost s kojom one nose, ponosno uzdignute glave i s osmjehom na licu, sve što im je oduzeto i nametnuto. Moraćete da cijenite svaki njihov napor da shvate zašto nose toliku žrtvu. Moraćete da cijenite i onu snagu kojom se nesebično daju za vaše zajedničko potomstvo. Moraće da vas zaboli svaki šamar diskriminacije, svaki vid seksizma, zlostavljanja i eksploatacije njihove ženstvenosti. I moraćete im prestati zamjeriti što je upravo to postalo njihovo najsnažnije oružije. Jer ste upravo vi, „muški autoriteti“, mnogo osjetljivi na njega.

I naposlijetku, ako želite da shvatite ženu i ako volite i želite ženu, nemojte je nikada navesti da bira izmedju vaše ljubavi i slobode svoje ličnosti, jer je to jedini način da kraj sebe imate srećnu ženu koja će vas stvarno voljeti.
A to vam je sve više i jedini način da, uopšte, imate ženu.

Jer, žene žele slobodu, a ne iluziju o njoj.

Advertisements